Retro ronjenje
Retro ronjenje nudi vam mogućnost da isprobate sve etape pripremanja koje su teški ronioci nekada prolazili da bi mogli zaroniti pod morem. Pod etape se podrazumijeva oblačenje teškog ronilačkog odijela, navlačenje metalne kacige, obuvanje cipela sa olovom, opremanje sa utezima od olova i namještanje dovoda zraka. Uz pomoć najmanje dvoje ljudi koji će vas odjenuti u tešku ronilačku opremu, biti ćete spremni za kratki uron na dva-tri metra dubine uz pratnju instruktora ronjenja. Kada pod vodom pokušate vladati teškom ronilačkom opremom iskusiti ćete sve razlike i karakteristike između moderne i teške ronilačke opreme.
U ponudi je uključena mogućnost da vas fotografiramo u teškoj ronilačkoj opremi i na taj način možete zauvijek sačuvati uspomenu na vaše retro ronjenje sa krstarenja Brodom Borna!
Povijest razvoja ronjenja
Još davne 1530. korišteno je prvo ronilačko zvono. Godine 1662. Sir Robert Boyle izdao je The Spring of Air and Its Effects, gdje je objavio svoja istraživanja o odnosu tlaka i volumena pri konstantnoj temperaturi. Nastavio je svoja istraživanja u kojima je 1667. godine opazio da se pri naglom smanjenju pritiska u zmijskom oku formira vidljiv mjehurić plina te zaključio da tkiva koja prolaze naglu dekompresiju otpuštaju otprije otopljen plin. Svoje je zaključke objedinio 1670. u Boylovom zakonu koji kaže da je pri konstantnoj temperaturi volumen obrnuto proporcionalan sa tlakom (pritiskom plina). Odnosno, da se gustoća (masa/volumen) povećava direktno s povećanjem tlaka. Jednostavnije rečeno, Boylov zakon pomaže objasniti što se dešava kada se boca s gaziranim pićem naglo otvori. Situacija poznata i kao "Coca Cola efekt", zapravo predstavlja naglu razliku u pritisku koja uzrokuje da otopljeni plin u tekućini pređe u plinovito stanje.
Krajem 17. stoljeća poznati znanstvenik Edmund Halley (Halleyjeva kometa) konstruira prvo potpuno funkcionalno drveno ronilačko zvono koje je dobivalo zrak s površine (90 minutni uroni na 18m). Prvi ronilački skafander, zapravo "uređaj" u kojem se uspješno izjednačavao ambijentalni tlak, konstruirao je John Lethbridge oko 1715. godine. Engleski inženjer Augustus Siebe 1828. godine izrađuje prvo funkcionalno ronilačko odijelo. Konstruirao je prvi meki skanfander - teško vodonepropusno ronilačko odijelo s kacigom. To je odijelo poboljšano 1837. tako što je izrađeno od gumiranog platna.
Charles Antony Deane 1823. godine izrađuje “smoke helmet” - kacigu za vatrogasce koju adaptira za ronjenje. 1825. William James izrađuje prvi SCUBA (Self Contained Underwater Breathing Aparatus). Iako nikada nije dokazano da je radio, aparat se sastojao od niza manjih posuda spojenih na remenu oko struka s radnim pritiskom od 15 bara.
Kasnije su ga usavršavali Taylor koji je skafanderu 1838. godine dodao zglobove i dodatke za lakše pokretanje ekstremiteta, te Philips 1856. godine koji dodaje još i metalne štipaljke, odnosno "prste" da bi ronioci preciznije mogli upravljati rukama pod vodom.
Izumitelji teške opreme za klasično ronjenje bili su rudarski inženjer Benoit Rouquayrol i mornarički časnik francuske ratne mornarice Auguste Denayrouze. To im je uspjelo 1865., nepunih 40 godina nakon izuma prve teške ronilačke opreme koju je 1828. svijetu predstavio njen autor Augustus Siebe. Originalnost Rouquayrol i Denayrouze ronilačke opreme bila je u sustavu disanja. Njeni autori prvi su izumili podvodni regulator dobave zraka za disanje koji radi na principu suhe i mokre komore, membrane i dozirnog ventila. Cijeli je sustav pokretan pri udisaju (podtlak) te izdisaju (nadtlak) ronioca, što je jednostavan i siguran način za kontinuiranu dobavu zraka u kacigu ronioca. Komplet opreme sačinjavala je ručna ronilačka sisaljka, zračni leđni spremnik s regulatorom, kacigu s ovratnikom na tri vijka, dovodno gumeno crijevo zraka, ronilačke cipele, prsni i leđni uteg, gumirano ronilačko odijelo, signalni konop, ronilački nož, a poslije podvodnu svjetiljku i telefon za komunikaciju sa poslužiteljima ronilaca. Oprema je težila približno 160 kg. Ronioci su pravilnim radom odušnog ventila u kacigi mogli anulirati takvu težinu koristeći se principima uzgona i nizgona, odnosno potpuno ju uravnotežiti, postajući pod vodom razmjerno pokretljivi. Svaki je zaron teških ronilaca zahtijevao više poslužitelja ronilaca koji su trebali uložiti puno fizičkog rada. Oni bi na kopnu ručno pumpali dvocilindrične sisaljke (pumpe) koje su osiguravale teškim roniocima dovoljnu količinu zraka za boravak pod vodom.
Bitno je napomenuti da su se gotovo 80 godina poslije francuski rudarski inženjer Emile Gagnan i mornarički časnik Jacques-Yves Cousteau poslužili istim principom u konstrukciji svog jednostupanjskog regulatora za autonomno ronjenje. Njihov izum predstavlja prekretnicu u povijesti razvoja ronjenja. Njime je postignuta prava revolucija u omasovljenju ronjenja.
Povijest ronjenja vezana uz dekompresijsku bolest
Pojam hiperbarično znači: "odnosi se, proizvodi, radi ili pojavljuje pod tlakom većim od normalnog atmosferskog tlaka". Za ronioce s bocama negativna konotacija i pojam vezan uz to je – dekompresijska bolest. Prije nego ukratko opišemo povijest ronjenja i njegov razvoj, samo ćemo ukratko objasniti dekompresijsku bolest. Dekompresijska bolest jest grupa simptoma različitog intenziteta koji se manifestiraju kada dušik (inertni plin) otopljen u tkivima za vrijeme ronjenja (pod povećanim pritiskom) ne napušta tkiva otopljen u krvi, niti biva izdahnut kroz pluća, već se formiraju mjehurići u tijelu. Kod ronjenja nastaje kada se s povišenog tlaka na normalni tlak prelazi prebrzo, odnosno bez provođenja odgovarajuće profilaktičke dekompresije. Na taj način nema adekvatne desaturacije otopljenog dušika i dolazi do pojave plinskih mjehura i krvotoku i tkivima koji narušavaju normalnu cirkulaciju i izazivaju simptome značajne za dekompresijsku bolest. Simptomi se javljaju nakon kraćeg intervala, unutar pola sata ili dužeg intervala po izronu ronilaca, unutar 6-12 sati. Ako su propusti u dekompresiji veći, bolest će nastati prije i u pravilu će biti teža. Ne postoje ronioci koji su otporni na dekompresijsku bolest.
Povijest dekompresijske bolesti povezana je s proučavanjima promjena pritisaka i njihovim utjecajima na ljudski organizam u medicinske svrhe. Već se početkom 17. stoljeća koriste orgulje kao sustav kojim se mijenja pritisak u hermetički zatvorenim prostorijama u pokušajima da se liječe bolesti. Opat Henshaw je pionir u ovakvim liječenjima. Pretpostavka koja je stajala iza tih pokušaja, bila je da će se akutne bolesti izliječiti višim pritiskom dok će se kronične bolesti izliječiti nižim pritiskom. Iako moderna medicina te pretpostavke prepoznaje i uz neke manje modifikacije na nekim područjima primjenjuje od istih se odustalo zbog nepraktičnosti i troškova samih tretmana. Znanstveno proučavanje i opisivanje dekompresijske bolesti počinje pojavom kesona koji omogućuju duži rad ronilaca na povećanom ambijentalnom pritisku. Dekompresijska je bolest prvi puta opisana 1841. od strane francuskog graditelja kesona Trigera. Sredinom 19-og stoljeća shvaćena je uzročno posljedična veza između vremena izloženosti povećanom pritisku i brzine izranjanja kesonskih ronilaca što je koreliralo pojavi bolova u zglobovima kao prvih simptoma dekompresijskog oboljenja. Pol i Watelle su 1854. napisali kako je dekompresija nužna da bi se simptomi kesonske bolesti javili i, što je još važnije, da rekompresija smanjuje simptome.
Rani istraživači i radnici nazivali su ovu bolest the bends, jer je poza oboljelih podsjećala na moderno držanje tadašnjih žena Grecian Bend. Nimalo graciozni, simptomi nazvani bolešću pogrbljenih bili su raširen i prepoznat problem kod kesonskih ronilaca pri izgradnji Brooklyn Bridgea 1870-ih. Bolest bi se manifestirala ili s bolovima ili s nekim oblikom oduzetosti koji bi, ovisno o težini simptoma, prošli nakon nekoliko dana, tjedana, pa čak i mjeseci. Svi su se simptomi liječili morfijem. Kod najtežih oblika smrt bi nastupala nakon napadaja i kome u roku od nekoliko sati. Fiziolog Paul Bert je 1876. opazio da se mjehurići dušika formiraju u tkivima pacijenata za vrijeme nagle dekompresije. Već je 1878. u svome radu Le Pression Barometrique prvi put predložio sporiji izlazak kao prevenciju nastanka simptoma kesonske bolesti.
Dr. William Osler je 1892. u svojem je radu The Principles and Practice of Medicine na cijeloj strani vrlo detaljno opisao simptome kesonske bolesti i svoja zapažanja o manifestacijama iste te naveo već prihvaćeno objašnjenje kako su uzroci najvjerojatnije oslobođeni dušik u leđnoj moždini koji je apsorbiran u krvi pod povećanim pritiskom. Na samom početku prošlog stoljeća, u eksperimentima s kozama i ljudima, škotski je fiziolog John Scott Haldane s kolegama izradio sigurne dekompresijske tablice za ronioce koje su se temeljile na zaostajanju dušika u različitim tkivima tijela. Iako kasnije korigirane i poboljšavane iste daju osnovu i za današnje Navy tablice. Možemo reći da su eksperimenti fiziologa Haldanea prekretnica u istraživanju i objašnjavanju dekompresijske bolesti. Posljednjih stotinjak godina istražuje se utjecaj ronjenja na zdravlje. Opisani su i rastumačeni mnogi biološki fenomeni ronilačke i hiperbarične medicine, ali glavna zagonetka mjehurića dekompresije još uvijek je nepoznata!
